Vesti

* Pročitajte SADRŽAJ i "klik"-om na naslov pročitajte sve vezano za temu, model koji Vas interesuje...
* Stalna tema, RC shop . Ovde možete pratiti šta se nudi, šta se prodaje od RC modela, opreme i delova...
* Dnevnik dešavanja - Sezona 2024 ...
* Uslužni radovi / test letovi Sezona 2023

2019. dec. 11.

Istorija - aeromodelrastvo i aerodrom u Bečeju


Gospodin Silvester Varga, dobar prijatelj moje pokojne dede je pre neki dan objavio vrlo interesantan tekst na Facebook-u na temu aeromodelarstva u Bečeju i o sad već nepostojećem aerodromu. Uz njegov saglasnost objavljujem tekst i na mom blogu:


"O nekadašnjem aerodromu Bečej

Mnogi Bečejci, naročito oni mlađi ne znaju da je Bečej krajem 40-tih i početkom 50-tih godina prošlog veka imao aerodrom i to na sadašnjoj lokaciji ribnjaka, u Ritu na pašnjacima, sa izgrađenim hangarom od čvrstog materijala, limenog krova opremljena najnužnijom opremom za funkcionisanje jednog sportskog aerodroma. Gazdovanje aerodromom je povereno aeroklubu Bečej a neophodna letačka sredstva, gorivo i drugu »logističku« podršku je davala JNA, Teritorijalna odbrana, SOFK-a kao i lokalna uprava. Bilo je to inače vreme procvata sportskog vazduhoplovstva i omasovljenja članstva. To je period kada su nastali aeroklubovi u organizaciji Vazduhoplovnog saveza Vojvodine, u: Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici, Subotici, Kikindi, Zrenjaninu, Somboru, Staroj Pazovi, Novoj Pazovi, Pančevu, Vršcu, Vojki, Adi, Rumi, Titelu, Banatskom Karlovcu, Bečeju, Novom Bečeju, Bačkoj Palanci, Beloj Crkvi, Senti, Vrbasu, Bajši, Kanjiži i drugim mestima. Aeroklubu Bečej je dodeljen na korištenje jedan motorni avion UTVA 251 BC 3 „Trojka“. Taj jedini motorni avion je služio pored trenaže budućih pilota, za vuču jedrilica i za skakanje padobranaca. Bilo je tu i nekoliko jedrilica „Vrabac“ i „Roda“ one su najčešće podizane na odgovarajuću visinu uz pomoć motornog vitla „Horn“ sa sajlom. Taj bečejski motorni avion „trojka“ je, imao plava krila i povremeno je nadletao grad prilikom obuke budućih pilota i bacanja letaka sa obaveštenjima za stanovništvo o nekim događajima u gradu, mi deca smo skakali po te letke, nebi li dohvatili što više tih plavih, žutih ili crvenih štampanih papira, iaoko nas sadržaj obaveštenja nije previše interesovalo. Put ka Bečejskom aerodromu je vodio pored kudeljare na putu ka Bačkom Gradištu. Iza kudeljare je trebalo skrenuti levo i na nekih 300 metara se okrenuti desno gde se već na par stotina metara mogao videti hangar. Pored hangara su se nalazile nuzprostorije, magacini a pored njih i složena burad sa benzinom za motorne avione. Prvi jedriličarski kurs započeo je u letnjim mesecima 1949.godine. Izabrani omladinci leteli su na jedrilici „Vrabac“ a obuka je vršena na jedrilici dvosedu ,,Roda“ drvene konstrukcije. Sedišta učenika pilota i instruktora bili su na jednoj čeličnoj šipki pričvrščena sedište i naslon od obične učioničke stolice od šperploče. U to pionirsko doba sportskog jedriličarstva bilo je potrebno puno ljubavi, entuzijazma, odricanja, pa i hrabrosti, te su samo oni najuporniji i najhrabriji ostajali i bavili se tim sportom. Prema pričanju našeg prijatelja Georga Radonjića i gospodina Petera Penzeša koji je i sam bio aktivista aerokluba, a neko vreme i predsednik istog (inače nastavnika opštetehmičkog obrazovanja-kako se to u to vreme taj predmet zvao) koji su svedoci tog vremena, dešavale su se i nezgode prilikom obuke jedriličara, od njih dvojice sam čuo za jedan takav slučaj. Jedrilica je pala i tom prilikom je instruktor čije ime nisam uspeo saznati, (nadimak „Spiće“) zadobio povrede kolena, imao je zapravo prelom čašice kolena, a njegov učenik pilot dr. Duško Đorđević je povredio članak na nozi.
Aeroklub je u to vreme aktivno radio na omasovljenju tog sporta, materijalna situacija je omogućila da klub ima i stalno zaposlene radnike kao što je sekretar kluba, knjigovođa pa čak i spremačica u stalnom radnom odnosu. Vrhunac uspešnog poslovanja kluba je bilo organizovanje avio dana i aeromitinga za građanstvo, uz dovoženje pilota i aviona iz tadašnjih većih vazduhoplovnih centara - održanom na pomenutom aerodromu, a deo manifestacije u centru grada, na popularnoj „pogači“, godine održavanja te manifestacije se ne sećam tačno, pretpostavljam da je 1958 ili 1959. g, mada sam bio u gledalištu i na aerodromu i u centru grada. Na aeromitingu pored sportskih motornih aviona i jedrilica je učestvovao je i jedan Junkers Ju 52 transportni avion JNA koji je nekoliko puta uzletao i nadletao aerodrom i iz kojeg su skakali padobranci. A u centru grada na „Pogači“ su aviomodelari prikazivali akrobacije sa svojim motornim avio-modelima na, za tu priliku postavljenoj bini. Publika koja je napunila centar grada (i bila odvojena trakom i obezbeđenjem aktivista i vatrogasaca ),uživala u programu koja se do tada nije mogla videti u Bečeju. Nekoliko godina kasnije, posle perioda relativnog „blagostanja“, usledile su promene u stavu „nadležnih“ prema ovoj sportskoj aktivnosti, tako da su svi poslovi oko funkcionisanja aerokluba, od administrativnih, finansijskih, kao i stručno modelarskih obavljeni su isključivo na volonterskoj osnovi. A aerodrom je prestao sa radom početkom šesdesetih, kada su neki „dobri“ ljudi iskorištivši zimski period i odsustvo aktivista kluba pokrali sve što se moglo pokrasti, burad sa benzinom, pumpu, alate pa čak i neke delove aviona koje su mogli skinuti. Avion je posle tog događaja odnešen na aerodrom Čenej u Novom Sadu. Hangar su isti ili slični „dobri“ ljudi koji su pokrali opremu razvukli, tako da su ostali samo delovi zidova. Dalju sudbinu tog mesta znate, na pašnjak gde je bio aerodrom puštena voda iz kanala DTD i osnovan je Ribnjak Bečej od 650 ha, 1968. godine. Okolinu ribnjaka sada čine njive, pašnjaci i voćnjaci. Do podataka iz ove priče sam došao kombinovanom metodom usmene priče svedoka vremena (oral history) sa postojećim dokumentovanim podacima posmatranog perioda i iz ličnim sećanja iz detinjstva 50’ -60’ godina prošlog veka. A prenosim Vam sa ciljem da se, koliko je to moguće, od zaborava otrgne postojanje nekadašnjeg sportskog aerodroma.


Aviomodelarstvo u Bečeju nekada...

Ranije sam već pisao o postojanju i radu Aerokluba Bečej, pa evo još par rečenica o toj, meni omiljenoj temi, onako kako sam ja to sve video doživeo. 
Ovo prisećanje bih počeo sa konstatacijom da posle relativno uspešnog perioda u aktivnostima kluba krajem 50-tih i početkom šesdesetih, dolazi do krize u radu kluba. Prema rečima uvaženog nastavnika Petera Penzeša (Pénzes Péter) koji je tih godina zajedno sa nastavnikom Šandorom Peterom (Péter Sándor) vodio aviomodelarsku sekciju kluba, aero klub je pridodat „Narodnoj tehnici” , što je bilo prirodno u tom periodu za slične klubove i sekcije koji bi inače ostali bez drštvene podrške. Nastavnik Penzeš mi je 2015. godine, kada smo razgovarali o radu aviomodelarske sekcije nekada, sa oduševljenjem pričao o uspesima sekcije o entuzijazmu njenih članova .Bio je (i ostao) ponosan na postignute rezultate članova na raznim takmičenjima. Posebno moram istaći ulogu nastavnika Šandora Petera koji je neposredno rukovodio sekcijom i koji je neumornim radom uspeo da održi članove sekcije na okupu i to bez ikakve novčane nadoknade,odrekavši se svog slobodnog vremena da radi sa đacima osnovne škole Šamu Mihalj iz Novog Sela koji su činili okusnicu članstva. Nekako u to vreme sam i ja „vrbovan” u članstvo sekcije. Bilo je to školske godine 1963/1964. Nastavnik Opštetehničkog obrazovanja (OTO) je bio uvaženi nastavnik Šandor Peter. On me je sa još nekolicinom drugova iz razreda pozvao da se učlanimo u aviomodelarsku sekciju. Bili smo u životnom dobu 12-13 godina kada se kod dece javlja prirodno interesovanje prema avionima i letenju, pa nas je bilo lako pridobiti za aktivno učešće u radu sekcije. Red je da ovde malo zastanem i da spomenem imena članova sekcije iz moje generacije. Pre svih Đerđ Balind-Đurika, koji je najduže ostao u klubu kada smo mi, ostali već prestali sa radom, Laslo Farago –Laci, zatim Alajoš Orsag i Ištvan Utcai. Naravno i moja malenkost. Aero Klub je u to vreme bio smešten u današnjoj glavnoj ulici (tada Maršala Tita ulica), zgrada je izgrađena od crveno žutih fasadnih cigala prilično dobro očuvana,(danas je to jedna ruinirana zgrada, zapuštena i napuštena). Unutarašnje prostorije su opremljene kao radionice, drveni radni stolovi, ormari. Zidove su krasile slike, tabloi sa bivšim članovima koji su proslavili klub. Isto tako i osvojeni pehari na aeromitinzima. Na prvim časovima smo sećam se bavili teorijom letenja, vazdušnim strujanjima itd. Još se sećam rešenice nastavnika Šandora Petera: „Zapamtite deco aviomodelarstvo nije igra i modeli nisu igračke, to je predsoblje avijatičarstva. Modelarstvo zahteva veliko predznanje iz aerodinamike zatim trud i upornost. Izgradnja aviomodela iziskuje veliko znanje i umešnost i da modelarstvo ima puno dodirnih tačaka sa svim područjima tehnike”.Vrsni učitelj i pedagog nam je zatim objasnio glavne delove aviona, njihovu funkciju i način rada. Bila je velika radost nakon teoretske obuke, kada smo svi dobili svoj radni sto sa opremom kao što su stone stezaljke, testerice za drvo i drugi sitni alati. Prvi zadatak je bila izgradnja modela jerilice A-2 tzv. Nordijca. 
To je prilično veliki avion sa rasponom krila oko 2 metra. Prvi korak je bio da sa projektnog crteža kopiramo delove aviona na tanki papir. Zatim sa tog papira precrtati na slojevitu ploču (šper). Testericom iseći nacrtane delove i brusnim papirom brusiti do potrebnog stepena obrade. Trebalo je dosta veštine da se ne slomi već obrađeni deo pa da počinjemo sve ispočetka. Sledilo je lepljenje isečenih i brušenih profila sa letvicama i sastavljanja krila. Zatim bi tako sastavljenu konstrukciju krila obložili tzv Japanskim papirom kojeg bi premazali sa nitro lakom u više slojeva kako bismo dobili čvrsto krilo našeg aviomodela. Kada su svi delovi bili izrađeni prema projektu, izašli smo biciklima na aerodrom koji se nalazio na mestu sadašnjeg ribnjaka. Uz veliku tremu smo sastavili pokretne delove aviomodela i počelo je probno dizanje aviomodela u vazduh. Za to se koristio tanko uže dužine od 25-50 metara. Uže je na kraju imao prišvrćenu metalnu kariku koja se zakačila za udubljenje na trupu aviomodela. Za uzletanje je bilo potrebno dva čoveka, jedan koji je trčeći vukao kraj kanapa a drugi, obično onaj koji je izgradio model trčao sa avionom u rukama, pazeći da uže uvek bude zategnuto i u datom trenutku pri dovoljnoj brzini blago podigao trup modela koji se potom naglo počeo dizati. Kada bi aviomodel dostigao visinu koju je uže dozvoljavalo uže bi se trzajem otkačio i aviomodel započeo svoj samostalni let. Štopericom se merilo vreme potrošeno u vazduhu. Pobednik je bio onaj čiji je aviomodel najviše vremena proveo u vazduhu."
 Ištvan Utcai, Laslo Farago, Alajoš Orsagh, Silvester Varga, Šandor Peter (učitelj), Đerđ Balint

Autor gore pisanog teksta: Silvester Varga


Par reči da dodam i ja...

U iste prostorije sam i ja išao kao klinac i pravio klizače, i gore pomenutu jedrilicu A-2. Na žalost ta zgrada je potpuno propala. Evo trenutnog stanja zgrade i prostorije gde smo radili naše modele

U međuvremenu, dok se ja nisam bavio modelarstvom, aero klub je preseljen na drugu lokaciju. Pre desetak godina smo pokušali da nekako opet oživimo, ili možda bolje rečeno, da sačuvamo aero klub ali pošto nismo imali podršku, od toga na kraju nije bilo ništa. O tome sam već pisao u temi:


Trenutno ovako izgleda ta zgrada 

Ako još neko ima tekst ili neke stare slike vezano za aero klub, vrlo rado ću postaviti...



Nincsenek megjegyzések:

Megjegyzés küldése